четвртак, 4. фебруар 2016.

BABINI GENI



U mojoj porodici postojao je jedan nacionalista – moja baba. Da budem iskrena, nisu mi baš poznate tačne definicije nacionaliste/šoviniste/xyziste, tako da – Sorry, granny ako sam te gurnula u pogrešnu grupu.

U svakom slučaju moja baba deli ljude na Srbe, katolike i ostale. Dugi niz godina je prošao dok nisam shvatila da izraz „katolici“ ona koristi isključivo za Hrvate. Kad bolje razmislim, moja baba ima neki svoj poseban jezik i dosta je naporno čak i nama najbližima da je najbolje shvatimo. Tako da kad, na primer ona kaže:

„Za vreme rata su nas zarobili Nemci i odveli u logor.“

to u stvari znači da su ih za vreme rata zarobili Austrijanci i da su ratne godine ona i deda proveli na imanju nekog austrijskog zemljoposednika i pomagali mu u seoskim poslovima.



No... Skrenula sam s teme. Kad sam na početku pomenula moju babu u prošlom vremenu, to ne znači da je umrla. Pu-pu, daleko bila! Matora veštica (možda ću jednom i naći vremena da opišem zašto mi ona nije baš omiljeni lik iz detinjstva) je skoro proslavila 91. rođendan. Nije baš zdrava. A bogami ni prava (ima grbu – lepo rekoh da je veštica). Ali je živa. Mrda. Napisah da je POSTOJAO jedan nacionalista u porodici,  jer od kako sam u najgorim mukama na svet donela drugo čedo, obogatila sam moju porodicu za još jednog pravoslavnog džihadistu. Znaš da naša reprezentacija igra neku utakmicu ako Broj 2 stoji ispred televizora sa rukom na srcu. Sluša himnu, ljubi ga majka. Taj deo mi nije toliko strašan kao kad krene sa pitanjima tipa:

-          Srbi su napravili ovaj avion?

-          Ako bi izbio rat, Srbija bi pobedila?

-          Srbi su najbolji sportisti?


Ja, kao prava nemajka, na svako njegovo pitanje dajem odričan odgovor. Ali on ne odustaje. Nismo najbolji sportisti? A Đoković? A vaterpolisti? A košarkaši? Onda ja krenem da objašnjavam na globalnom nivou kako je to ništa (šta ću, dajem sve od sebe da ubijem taj babin gen u njemu), ali na kraju me uvek nekako prevesla.



I sve je to podnošljivo, na sve sam to navikla, dok pre neki dan nije izrazio želju da gleda „Boj na Kosovu“. Greška – da gledaMO zajedno. Ja u fazonu – OK, mogu li samo da sedim pored tebe i čitam knjigu? On u fazonu – Jok, hoću zajedno da gledamo.

I tako kreće moja agonija. Nije prošlo ni pet minuta filma, a on je već krenuo sa pričom o tome kako smo mi najjači i kako smo pobedili Turke mada nas je bilo samo 700 (???) i... Ne znam ni sama kako, ali na kraju smo došli do toga da smo ipak pobedili Turke i time zaustavili njihovo dalje osvajanje Evrope. Zahvaljujući nama, nisu mogli da dobace dalje od  Beča (koji je, naravno!, u Srbiji), a mi smo odmah posle toga (odmah posle = 500 godina) pobedili Mađare i osvojili Vojvodinu.



Uhvatim sebe da krišom odmeravam njegova leđa, hoću li mu naći naznake babine grbe.

1 коментар: