ili...
Ima li sexa u
braku?
Kasno je. Sve sam spakovala. Šta ćemo sutra obući, šta ćemo jesti, šta
treba da se opere, a šta da se osuši. Dopuzim do kreveta i taman krenem da se
onesvešćujem, kroz procep između vrata i dovratka pomalja se glava Broja 1:
„Laku noć.“
Moja teža polovina i ja odgovaramo uglas – Laku noć!
Osam sekundi posle toga pomalja se ista glava, ali za njom ide i telo.
Skoči na nas i zagrli nas.
Sledeći put kad je ušao, morao je i da nas poljubi.
Četvrti put je samo utvrdio lekciju o „Laku noć!“ pozdravu. I tako u
krug...
U neko doba je prekinuo taj ritual i čulo se hrkanje iz dečje sobe.
Najzad tonem u prve slojeve sna, kad čujem šapat pored svog kreveta. Broj 2
je došao. Ne može da zaspi. Da li bi mogao sa nama? Naravno!!! Na našem bračnom
krevetu širine 150 cm ima i previše mesta za moju deblju polovinu (čija težina
u kg sve više odgovara dimenzijama kreveta), mene i bar još jedno dete. U tom
polusnu samo mi jedna stvar smeta, samo mi jedna stvar nije jasna: Zašto je, koji moj, šaputao? Da me ne
probudi?
Broj 2 spava nemirno. Kao i većina dece. Pošto sam po treći put u toku noći
uspela da ga uhvatim da se ne susretne sa podom na krajnje neugodan način,
budim ga i odvodim u njegov krevet. Odlaskom u dečju sobu uspevam da probudim
Broj 3, koja samo proleće pored mene i čujem je kako svom ocu govori: Pomeri se
na svoje mesto!
Vučem se ka krevetu, ali tamo srećem polurazbuđenog Vođu Čopora koji je
zaspao posle onog prvog „laku noć“, kome ništa nije jasno, ali je željan da
nauči:
-
Otkud
sad mala kod nas u krevetu?
-
Koje
je to moje mesto na koje me ona tera?
Sutradan me pita – Kad pošaljemo decu kod mojih, možemo li spavati goli?
Ja ga gledam, žao mi da mu ubijem tu nadu u očima, ali jedino što mi je u
glavi je:
Možemo li, za početak, samo spavati?
Нема коментара:
Постави коментар