Nekad sam bila
romantična (vau!). Ali to je bilo davno. Baš davno. Zamišljala kako ću sa mojom
voljenom osobom putovati na neko romantično mesto. Velika, udobna kola, vetar u
kosi, dobra muzika iz još boljih zvučnika. Onda sam odrasla... Sada se vožnja
kolima svodi na moje zvocanje, pištanje, vrištanje. I njegovo kuliranje.
„Zašto nisi stao? Zar nisi video pešaka? Da li ti znaš da se to tretira kao
prolazak kroz crveno svetlo? Da li si svestan da ti zbog toga mogu oduzeti
dozvolu?“
„Kog pešaka?“
„Onog pešaka kojeg si pomazio retrovizorom pre jedno 5 km... Ma, nema
veze!“
„Zašto nisi propustio čoveka? Pa šta ako nema prednost? Tebi ništa ne bi
značilo, jedna kola manje ili više ispred nas. A ljutiš se kad tebe neće niko
da pusti!“
„Koga nisam propustio?“
„Zašto nisi dao migavac? Moraš ljudima iza sebe dati do znanja kakve su ti
namere. Ako daš migavac, čovek iza tebe će znati da ćeš usporiti, pa će i on
krenuti da usporava. Ovako, mogao je nastaviti istom brzinom i tresnuti te.“
„Dao sam migavac, ali se isključio.“
„Nisi dao migavac, gledala sam!“
„Dobro. Verovatno sam hteo da ga dam, ali nisam.“
„Jbg, i ja sam htela da se udam za visokog, vitkog i bogatog lika, ali sam
zaglavila s tobom.“
„Uspori!“
„Vozim sporo.“
„Voziš brzo.“
„Vozim 50 na sat. To nije brzo.“
„To nije brzo za auto-put. Ja ti govorim o subjektivnom osećaju brzine. Za
ove uličice voziš prebrzo. Tačka.“
„Prošao si kroz crveno. Zašto nisi stao?“
„Bilo je zeleno. Možda se upalilo žuto kad smo prolazili.“
„Kako sam ja onda videla crveno?“
„Možda si gledala onaj za pešake?“
Romantika je
precenjena stvar. Čemu vetar u kosi,
muzika koja baš odgovara datom trenutku, kad imamo jedno drugo? A tema za
razgovor koliko nam duša ište – ceo Zakon o saobraćaju (sa pratećim
podzakonskim aktima).
Нема коментара:
Постави коментар