Nikad nisam imala potrebu da postavljam to čuveno pitanje. Kod nas u porodici se znalo.
Ja sam rasla u seni sestrinog
izgleda. Bog je jednog jutra ustao, prošao pored naše kuće, video moju sestru i
rekao – Neka ova bude lepa!
San svakog muškarca. Krupne oči,
prćast nos, pune usne. Velike grudi, odmah ispod njih duge noge. Mislim, kome
do vraga treba struk?
Onda sam iz nekog budžaka sa
sveže pročitanom knjigom ispod miške izašla ja, a Bog je rekao – Ups! Ovde ima
još dece? Ček’ da vidim... Grudi mi je ponestalo, ali imam...
Ja sam skoro 10 cm viša od nje, a
ona ima duže noge od mene. Kako? Ja imam onaj, gore spomenut fucking STRUK!!
Ko je ikad čuo muško biće da
kaže: Što sam video dobru žensku! Znaš kakav struk ima!
Budimo realni, struk je jedino
cenjen deo ženskog tela u romanima laganog sadržaja. Nastalih iz pera ženskih
pisaca.
Tako ja završih sa tim famoznim
strukom, aristokratskim nosom, proširenim venama, jedva napupelim grudima i
smehom ko da grokćem. Ali, da ne bih sve to doživela previše ozbiljno, Bog mi
je u svoj svojoj mudrosti dodelio smisao za humor.
A i zahvaljujući manjim grudima lakše se probijam. Možda ne kroz
život, ali dosta pomaže kad je špic u gradskom prevoz.
Нема коментара:
Постави коментар