Bio turnir u Zenici. Nastupao Broj 2. Mi po običaju hteli da idemo da gledamo, ali Vođa Čopora nije mogao (zbog poslovnih obaveza). Posle par neuspešnih pokušaja da nađem saputnike za taj put, setim se roditelja mi.
Od početka do kraja putovanja ja nisam bila sigurna da li mi društvo prave dva penzionera ili dva deteta. Povremeno namćori, povremeno smešni i naivni. Ali stalno meni na oku.
Seli u kola, ja namestila putanju na telefonu i umetnula ga u držač na kolima. Gospođa Mama je primetila da je to veoma korisna stvarčica i da bi i oni trebalo to da imaju. Gospodin Tata je progunđao da ne vidi poentu da to imaju, jer jedino gde idu je do pijace, a putanju do tamo znaju. Onda je ona počela da nabraja šta je sve ponela za put, a on je zavrnuo nosem kao dete i prokomentarisao kako je on predložio da se ponese i flaša orahovače, ali „ona nije dala“.
Pred samu granicu stanem na pumpu i pitam ih da li hoće nešto da im kupim, da li hoće da sednu nešto da popijemo, da izađu da protegnu noge, da odu do toaleta. Samo odmahuju glavom, ni ne odvezuju se. Oni će sedeti u kolima i čekati me. Odem do toaleta, vraćam se, vidim kola, ne vidim Roditelje. Ni u kolima, ni negde blizu. Kola otključana, unutra torba sa parama, dokumentima, na držaču moj telefon, u bravi ključ. Samo fali da na kolima piše: „Izvol’te, uzmite me!“. Pogledam okolo, Roditelji se pojavljuju iza zgrade pumpe:
„Tu smo mi, izašli da protegnemo noge. Ne brini se ništa, držimo mi kola na oku.“
Drže kola na oku? Ona 75, on 78 i drže kola na oku! Pa samo bi to mogli da rade kad bi neko uleteo i okrenuo ključ.
Do kraja puta je izgledalo kao da Mama ne da nikad nije izašla iz zemlje, nego da nikad ni svoju ulicu nije napustila. Mislim da ni jednom kad sam stala nije ubola razlog stajanja.
MAMA „Sada dajemo pasoše?“
JA „Ne, plaćamo putarinu.“
TATA „Sad smo mogli da pijemo orahovaču dok čekamo. Da smo je poneli.“
MAMA „Koliko para sad za putarinu?“
JA „Sad uzimamo papirić.“
TATA „Sad smo mogli da pijemo orahovaču dok čekamo. Da smo je poneli.“
MAMA „Sad uzimamo papirić?“
JA „Ne, sad dajemo pasoše.“
TATA „Sad smo mogli da pijemo orahovaču dok čekamo. Da smo je poneli.“
MAMA „Opet dajemo pasoše?“
JA „Ne, mama, ovo je semafor. Crveno je, morala sam da stanem.“
TATA „Sad smo mogli da pijemo orahovaču dok čekamo. Da smo je poneli.“
Kad smo najzad stigli do smeštaja, samo je zaroptala:
„O, hvala Bogu, da mogu najzad da rastegnem noge. Kad nisi htela nigde da staneš.“
Naravno da nisam htela nigde da stanem! Jedini put kad sam stala ostavili su otključana kola sa sve stvarima i izgubili se kao maturanti na ekskurziji.
Onda sam ih odvela na ručak. Na najbolje ćevape u Zenici. Tata je ćutao i jeo, Mama je imala zamerke na veličinu ćevapa, oblik ćevapa, kao i na same ćevape uopšteno. Zatim na lepinju, kao i na izbor sokova. Zamerala je i ljudima za stolom do nas što uz ćevape piju jogurt. Zamerala je Tati što jede i ćuti. Zamerala je meni što postim. I što pričam.
Sledeća stvar u programu moje male ekskurzije bilo je razgledanje grada, sa posebnim osvrtom na glavni hotel u gradu, gde je u toku bila proslava mature. Mama je tražila da stanemo sa strane, da dobro odmeri maturante. Njima nije našla zamerku. Kao ni gradu. Delovalo je da je istrošila sve zamerke za taj dan. Bar sam ja tako mislila, ali je ona uspela poslednjim atomima snage za taj dan da zameri Tati i meni što pijemo pivo iz konzerve, na šta je Tata frknuo da bismo orahovaču pili iz čaša. Da smo je poneli.
U pola 5 ujutru me probudio hodža sa pozivom sa minareta. Koji se čuo, jer su Roditelji insistirali da ostanu otvoreni prozori preko noći. Onda me je u 7 ujutru probudio alarm sa telefona iz njihove sobe koji nikako nije prestajao. Ustanem, odem do njih. Mama leži u krevetu, budna. Pitam čiji je to telefon. Kaže- Tatin.
- Gde je on?
- U kupatilu.
- Zašto ne ugasiš alarm?
- Ti ćeš.
- Čekala si da ja ustanem i ugasim alarm koji ti drnda pored glave?
- Da. Ja ne znam kako se to gasi. A ne zna ni Tata.
Turnir sam provela objašnjavajući Mami osnovna pravila igre: Da, igra se na oba gola. Da, bitno je koji je čiji gol. Ne, ne može suparnički tim da promeni dres. Da, znaju naši igrači da razlikuju suparnički tim bez obzira što su im slični dresovi. Ne, ne može Broj 2 da izađe iz igre, jer se ti plašiš da ti se Unuk ne povredi.
Posle smo seli na ručak i Mama je opet morala da komentariše sve oko nas. Ja sam joj tiho objasnila da svoje mišljenje ostavi za kasnije, jer može neko da je čuje. Ipak, sedimo u restoranu, okruženi ljudima... Pogledala me je preko pljeskavice i objasnila razvlačeći svaki slog:
„Ne brini se. Ne može niko da me čuje, jer pri-čam po-la-ko.“
Tada sam i zvanično odustala.
U povratku, na hrvatskoj granici je carinik tražio da otvorim gepek kako bi proverio da li nosim cigarete ili alkohol. Mama je rekla – Dobro je da nismo poneli orahovaču, sad bismo imali problema. Tata je progunđao – Ne bismo imali problema, do sada bismo je popili.
Jedva čekam da opet idem negde sa njima.
Нема коментара:
Постави коментар