Bože... Osećam se kao zla veštica iz
ruskih bajki. Kad postavi uslove. Momak može da osvoji princezu ako bude
zadovoljio određene, nemoguće uslove.
„Evo, bacila sam 20 kg zrna kukuruza po
celom polju. Imaš celu noć vremena da sve pokupiš. Do poslednjeg zrna.“
Moji uslovi su slični. Kuče mogu dobiti,
ali pod sledećim uslovima:
1.
Mesec dana Broj 2 mora bar tri puta na dan da šeta imaginarno kuče.
Čisto da oseti šta znači obaveza.
2.
Narednih mesec dana Broj 1 mora bar tri puta na dan da šeta
imaginarno kuče. Iz istog razloga.
3.
Braća moraju promeniti svest Broja 3 tako da prestane da se plaši
životinja. Krajnji test: Broj 3 mora pomaziti Džekija pre nego što zvanično
bude imenovan za Kućnog Ljubimca.
Ja sam imala kuče. Ja znam šta je obaveza
(šetanje, hranjenje, češljanje, pranje, svađanje sa babama koje se nađu na
trasi šetnje). Ja znam kako se srce cepa dok ga gledaš kako stari i umire. Zato
ne osećam grižu savesti dok ih tretiram kao smrdljivog sirotana iz ruske bajke.
Ja sam imala kuče. Ja znam kako kućni
ljubimac može da unese neki spokoj, da umiri, razvedri. Dovoljno je da te
pogleda onim zatupastim pogledom, srećan samim tim što postoji i ti shvatiš
koliko su tvoji problemi mizerni. Čak i ovaj naš Imaginarni Džeki uspeva svojim
(ne)postojanjem da me smiri. Od kad je on postao deo naše porodice, ja više ne
vrištim, ne nerviram se i ne lomim pokućstvo kad neko od dece napravi neku
glupost. Samo mirno, u stilu gospdođe Nikolajevič pokažem rukom ka vratima i kažem:
„Hajde idi, prošetaj Džekija.“
Нема коментара:
Постави коментар