Još jedan akvapark. Sve u cilju da našem „dosadno mi je“ podmlatku kraj
raspusta učinimo interesantnim. Ovaj put nismo napravili grešku kao u Segedinu,
već sam ja, glasanjem u kome sam učestvovala samo ja, izabrana za čuvara ključeva
od Sefa i Garderobera.
Uboli smo dan kad su se održavale sportske i zabavne Minimax igre. Kao i izložba oldtajmera. Dve manifestacije = dva
deteta su morala suzu da puste.
U prvom slučaju to je bio Broj 2 koji je ispao u prvom krugu u nadmetanju u
broju ubačenih lopti u koš. Nadmoćno pobeđen od strane devojčice tri godine
mlađe od njega. Naravno da smo Dragi i ja morali da iskoristimo tu jedinstvenu
priliku i punim plućima uživamo u zadovoljstvu podbadanja našeg Velikog
Sportiste. Koji je kroz penu na ustima pokušavao da objasni kakva mu je
nepravda učinjena, jer mu nisu omogućeni uslovi kakve ima na treningu. Elem,
koš je bio mali, preblizu i mnogo nizak. I kako takva jedna sportska gromada
kao što je naš dragi sin može da pokaže svoj talenat u punoj meri? Dodatno ga
je nerviralo što je njegova mala sestrica, nepunih 6 godina mlađa od njega
uspela da osvoji neku sitnu nagradu u ubacivanju lopte u taj isti koš.
U drugom slučaju suzu je pustila Broj 3. Dok je kolona oldtajmera prolazila
pored nas, jedan kamion (čini mi se vojni, američki ili bar saveznički, ali nek’
me niko ne drži za reč, apsolutno se ne razumem u tipove i marke motornih
vozila) je stao i nekoliko dece se popelo na njega. Među tom decom su bili Broj
1 i Broj 2. Ali ne i Broj 3, kojoj su se suze slivale niz lice, a vrisak se
prolamao po vojvođanskoj ravnici. Bož’ me oprosti, izgledala je ko Majka
Jugovića kad joj dva vrana gavrana donesoše ruku sina Damjana. Na svu sreću
nije završila kao heroina kosovskog ciklusa – sladoled je i ovog puta svojim
isceliteljskim moćima učinio da slomljeno srce zaraste.
Dragi, koji još uvek nije zalečio bolne rane iz Segedina, kad je ceo dan
proveo na dva sendviča napravljena još prethodno veče, ovaj put nije dopustio
da bude prevaren. Oštro je zahtevao da negde sednemo i propisno jedemo. U tom
ultimatumu mu se zdušno pridružila Broj 3, u porodici poznata kao osoba koja
smatra da je ishrana davno prevaziđen oblik ponašanja svojstven inferiornim
rasama, da su vegani grupa ljudi koja nije ništa bolja od svaštojeda i da je
budućnost ljudskog roda u izbegavanju hrane. Osim čokolade. I gore pomenutog
sladoleda. Broj 3 je na pitanje kelnera šta će da popije prosiktala kroz zube:
„Neću da pijem. Hoću da jedem!!“
I jela je! Živeo akvapark!!!
Broj 3 zaspala kad smo prišli Novom Sadu. Broj 1 i 2 izdržali do naše
dnevne sobe. Skakali malo, pitali u koji ćemo akvapark sutradan da idemo i
onesvestili se. Ubrzo za njima smo pali i mi punoletni.
Sutradan je Broj 2 pričao o toboganima niz koje se spuštao. Odnosno,
pokušao je da priča. Pošto njemu naracija nije jača strana (kao ni jednom mom
detetu).
Broj 2: Onaj plavi mi je bio najstrašniji. Pitao
sam da li moram da se držim za nešto i govorio sebi – Sve će biti u redu!
Ja: I? Kakav je bio?
Broj 2: Super! Ide veoma nizbrdo, a onda ovako
kreće ravno.
Ja: Da li je dubok bazen u koji upadaš?
Broj 2: Koji bazen?
Ja: Onaj na kraju tog tobogana.
Broj 2: Nema bazena.
Ja: A šta ima na kraju?
Broj 2: Nema ništa.
Ja: Kako nema ništa? U šta upadaš?
Broj 2: Ni u šta. Ideš i dođeš do kraja i tu
nema ništa... Ima tu kao neki zid.
Ja: Zid? Udariš u njega?
Broj 2: Nije to baš zid kao zid. Nego onako...
Kao kraj tobogana.
Ja: Ne mogu da te pratim... Šta uradiš kad dođeš do
kraja? Siđeš negde?
Broj 2: Ne. Samo dođeš do kraja i to je to.
Ja: Ne upadneš nigde, ne siđeš nigde, samo dođeš do
kraja i... Šta? Ostaneš tu zauvek?
Broj 2: Maaa-maa!! Nemoj da me zezaš!
I ja polako
shvatam da akvapark može da izazove jaku glavobolju.
Нема коментара:
Постави коментар