ili:
Dala baba groš da uđe u kolo, a sad bi dala sve da iz njega izađe.
Grešna
mi duša! Ceo život sam prebacivala Broju 2 da je bezobrazan, a on je samo bio
gluv. Elem, pri 85. upali srednjeg uha ustanovljeno je da mu fali 30% bubne
opne i u cilju sanacije tog problema zakazana mu je rekonstrukcija iste.
I
tako se nađosmo opet u začaranom krugu zdravstvenog sistema drage nam zemljice.
Prvo
smo dobili spisak potrebnih analiza i izveštaja koje treba da donesemo pri
prijemu u bolnicu. Revnosni roditelji, revnosni pedijatar, tako da smo čak
imali i više analiza nego što je bilo potrebno.
Pedijatar:
On ima uvećani bilirubin... Da li se i do sad dešavalo da mu bude povećan?
Ja:
(naglas) Stvarno ne znam. (u sebi) Kakav the fuck bilirubin? Zašto mu je uopšte
rađen bilirubin? Još će ga sad odbiti za operaciju zbog toga!
Usput
sam saznala da je Broj 2 porastao toliko da ne želi da bude sa mamom u bolnici.
U meni je krenula borba podvojenih osećanja. S jedne strane sam bila u velikoj
panici od toga da pustim moje dete da se bez podrške suoči sa opasnostima koje
vrebaju u areni srpskog zdravstva. S druge strane, pao mi je kamen sa srca, jer
sam veoma svesna činjenice da ako ja lično još jednom budem ušla u tu arenu,
neko će biti ozbiljno povređen. Zato što su odavno svi zaposleni u bolnicama
širom Beograda probili sve granice moje poznate strpljivosti i mirenja sa
sudbinom.
Dočekasmo
Dan D, odnosno zakazan prijem u bolnicu.
Prva
greška je bila što sam odlučila da ne idem kolima, već prevozom. Računala sam –
rano jutro je, nema gužve u gradskom prevozu, a imamo odličnu konekciju ka
centru grada. Opet, ako idem kolima to podrazumeva ili da angažujem vozača (to
bi bio Moj Dragi, ali to bi podrazumevalo i uključivanje i Broja 3 u celu
operaciju) ili da ja vozim kola (Klinički centar je treća zona parkiranja,
dakle šta uradim za tri sata, uradila sam. Posle toga sledi kazna za
parkiranje). I tako krenusmo na gradski prevoz. Kad smo već kod toga... Otkud
onoliko ljudi onako rano putuje? I gde su krenuli tako rano? Jedva smo se (Broj
2, torba i ja) ubacili u autobus. Osećala sam se kao devedesetih na Zelenom
vencu – Sredina, može li malo napred? A sredina kao hor – Ne može!
Moj
Dragi mi je lepo objasnio gde je bolnica. I ja sam je još lepše našla. Ali
najlepša od svega je bila sestra na prijavnici koja je dva puta trepnula
okicama i rekla – Da, ovo je bolnica, ali prijem je u drugoj zgradi.
I
još se ja jadna ponadala da „druga zgrada“ prevedeno na moj jezik znači „ulaz s
druge strane“. Na moju veliku žalost, izraz „druga zgrada“ na mom jeziku znači
„treća zgrada odavde uzbrdo, odmah posle roze zgrade za očno“. Gospođa (ili
gospođica?) je stvarno očekivala od mene da od rane zore ja mogu da brojim do
tri? I da razlikujem boje zgrade? Očnu kliniku neću ni komentarisati.
Nekako
nađoh treću zgradu uzbrdo i odmah sa vrata se zakucah na kraj reda ispred
Šaltera br. 1.
I
onda je krenulo...
Digitalizovana
Srbija u 21. veku izgleda ovako: Na Šalteru broj 1 su nam uzeli papire, ubacili
u fasciklu, ukucali podatke u komp i poslali nas na Šalter broj 2. Na Šalteru
broj 2 su ubacili papire u drugu fasciklu i rekli da sačekamo... Ukratko, naše
šetnje (sa velikim pauzama zvanim „Sačekajte“) su izgledale ovako:
Šalter
1 - Šalter 2 - Šalter 3 - Ambulanta za snimanje sluha - Šalter 2 - Ordinacija
anesteziologa - Šalter 2 - Šalter 1 - Šalter 2 - Bolnica („To je treća zgrada
nizbrdo, kad prođete roze zgradu za očno“).
Tako
da smo se posle jedno cirka tri sata vratili kod gospođe (ili gospođice?) na
prijavnicu u bolnici koja nas je uputila na odeljenje uz reči:
„Nek
se presvuče u pidžamu, a Vi majka možete preuzeti njegovu garderobu i odneti
kući.“
Ja
i moj dugačak jezik! Umesto da odćutim, prokomentarisala sam:
„On
nema pidžamu.“
Na
tu konstataciju sestra je trepnula više puta (nisam mogla da izbrojim) i
podigla glas:
„Nema
pidžamu? Pa neće moći na operaciju!“
Slegla
sam ramenima, shvatajući da nema svrhe raspravljati se i objašnjavati sa njom:
„Doneću mu je.“
Da
li je ona ozbiljna? Nema pidžame, nema operacije? Brateeee... Šta će se desiti?
Pripremiće ga za operaciju, uspavati, doći će hirurg, pogledati ga i reći:
„A
pa ne! Dete nema pidžamu, ja ne mogu operisati! Sve, sve, ali preko nekih
stvari ne mogu preći.“
Elem,
popesmo se nekako do odeljenja. Bez pidžame. Narednih sat vremena je prošlo u
šetnji (sa dobro poznatim pauzama zvanim „Sačekajte“):
Sedenje
u hodniku - Odlazak u sobu – Sedenje u hodniku - Razgovor sa sestrom - Odlazak
u sobu – Sedenje u lekarskoj (?) sobi - Uzimanje anamneze - Odlazak u sobu.
Usput
sam probala da saznam kad će biti operacija, ali sve što sam uspela da izvučem
je da se program operacija za narednu nedelju pravi petkom. A Broj 2 je
primljen u četvrtak...
Sutradan
sam ceo dan provela zivkajući Broj 2 i terajući ga da ide okolo da se raspita
da li su porodili već jednom taj program i pored kog datuma je stavljeno
njegovo ime. Uveče smo dobili povratnu informaciju – svečani čin vraćanja Broja
2 u svet zvukova će biti obavljen narednog petka.
U
subotu ujutru smo pribavili telefon odeljenja i objasnili da bismo mi došli po
dete na privremeni otpust. Nek ostane gluv (grešna mi duša!), ali neću da dete
nedelju dana leži u bolnici bez razloga. Mada, Broju 2 nije smetalo to čekanje. Taman
je mogao po ceo dan da se razvlači po krevetu sa mobilnim u jednoj i
grickalicama u drugoj ruci. A i dvoje iz sobe koji su hrkali toliko glasno da
ni njegova oštećena bubna opna to nije mogla da podnese, su dobili otpust, pa
je najzad mogao da odspava kako treba.
Ako
je neko pomislio da je samo ulazak u bolnicu mukotrpan i stresan posao, grdno
se prevario. Pri izlasku problem više nije bio digitalizacija i šalteri, već
čist ljudski faktor.
Prvo
su nam objasnili da mi dete ne možemo da uzmemo. Zapanjeni, nismo stigli da se
prebacimo u njihov mod, tako da je već početak bio fijasko. Tek smo nakon
dobrih 10-ak minuta natezanja „Ne možete uzeti dete“ – „Mi sad dolazimo po
dete“, prešli na teritoriju zakonodavne regulative pa smo im objasnili da
njihov krut stav može biti protumačen kao neka vrsta kidnapovanja deteta. Tad
su prešli na sledeći nivo igre „Ne možete uzeti dete jer je epidemija gripa“,
koji smo matirali u dva poteza:
Potez
broj 1: „Epidemija gripa je proglašena? Kada?“
Potez
broj 2: „Juče su na odeljenje primljena dva deteta sa visokom temperaturom.
Jedno od to dvoje dece kod našeg sina u sobu. Hoćete li nam objasniti logiku po
kojoj je naše dete zaštićenije od virusa tu?“
Onda
su promenili taktiku i prešli na „Zašto vičete?“, a mi smo odlučili da se
vratimo na početni potez igre „Mi sad dolazimo po dete“.
Ne
želim ulaziti u detalje našeg odlaska tamo i dobijanja otpusta. Naš zdravstveni
sistem je otišao do đavola, to je sigurno. Broju 2 bi ovo, nažalost, bila šesta
operacija u njegovom kratkom bivstvovanju na ovoj planeti, ali nikad (i
brojevima: 0) se nije desilo da ima prijem u bolnicu, da bi ga tek uzeli u
razmatranje za program za narednu nedelju. Kažu – tako rade jer načelnik ne
dozvoljava drugačije, načelnik ne dozvoljava privremeni otpust, načelnik je
težak čovek... Zvuči poznato? Stajala
sam na ulazu Klinike i videla na tom prostoru Srbiju u malom. Jedan čovek,
težak čovek koji maltretira sve ispod sebe, kome njegovi saradnici ne smeju i
ne mogu da kažu ili sugerišu bilo kakvu promenu.
Dragi
je potpisao otpusnu listu, a ja sam uzela dete za ruku (mada se on protivio
tome) i okrenula leđa dežurnom bolničkom osoblju previše besna na njih što
ništa ne preduzimaju da promene sredinu u kojoj rade, bolno svesna da sam ljuta
na njih jer u svakom njihovom postupku prepoznajem svoju prirodu i svoje
neprotivljenje ovom nakaradnom sistemu.
Za
kraj: Želim svim „načelnicima“ u Srbiji (na bilo kom položaju da se nalaze i
bilo kojim poslom da se bave) da budu primorani da leže nedelju dana u bolnici.
Za doručak da dobiju parče hleba i komadić putera, a za ručak obojenu vodicu u
limenoj šolji. Da idu u toalet na kojem vrata ne mogu da se zatvore. Da se
tuširaju pored otvorenog prozora u kabini bez sijalice. Da na njih urlaju sa
prijavnice što nemaju pidžamu, a čistačica da im održi predavanje o ostavljanju
otisaka na prozoru i komodama.
Želim im da budu smešteni u istu sobi sa ono
dvoje što su hrkanjem uspeli da probude ovog mog nagluvog potomka.
