Frizeri imaju sopstveni
jezik. Koji nije baš usklađen sa onim koji ja koristim u svakodnevnom životu.
Za početak, njihov i moj
sistem jedinica nisu kontabilni. Jer mojih „skratite mi samo krajeve, jedno
centimetar-dva“ je u njihovom mernom sistemu iznosilo oko 10-15 cm.
Što je kao rezultat davalo
potoke suza sa moje strane.
Probala sam čak i rukama
da se sporazumevam. Ni to nije bilo uspešno. Moj razmak između dva prsta su oni
u svom svetu merili rasponom krila beloglavog supa.
I opet bi tekle suze...
Ako se uzme u obzir da sam
ceo život želela dugu kosu, kasapljenje od strane frizera sam doživljavala kao direktan
napad na svoju ličnost.
Veoma brzo sam shvatila,
da ako želim da:
-
imam dugu kosu kao Zlatokosa
-
ne plačem dok mi ne krene krv na nos
-
ne osećam se kao magarac
moram da uzmem stvar
(odnosno kosu) u svoje ruke. I tako sam ja počela da skraćujem krajeve u Tarzan
stilu: skratim malo ovde, pa malo onde. Frizura je bila katastrofična, ali je
kosa bar bila duga, a ja bila srećna.
Problem se javio sada kad
sam rešila da hoću da se ošišam na kratko. Baš na kratko. Kontam – nema šanse da me frizerka ne razume, neću koristiti međunarodno priznat sistem jedinica,
niti ruke. Koristiću prost srpski jezik. Sela sam u stolicu i rekla:
„Hoću skroz na kratko.“
„Koliko kratko? Samo
krajeve?“
„Jok. Skroz kratko. Da mi
se vidi vrat.“
„Pa to je mnogo kratko!“
„Da. Hoću mnogo kratko i
da bude tršavo.“
Da li treba reći da mi se
ne vidi vrat? Ali bar mi je tršavo. Veoma tršavo. Još mi samo fali brada pa da
zvanično postanem vođa Grupe TNT.
