уторак, 13. новембар 2018.

BEČ JE ZA BEČENJE


Bila u Beču. Ako neko pomisli (daleko bilo!) da sam išla avionom - grdno se vara. Taljigala sam polulegalnim prevozom u dan kad se završavao mini raspust i „spajanje praznika (Svi sveti/Dan mrtvih) sa vikendom“ u zapadnom svetu. Kad se u to uračunaju mađarski carinici koji su standardno spori, rezultat su stopala kao kod Hobita. Takođe, put ne bi bio pravi da bar jedan putnik ne ponese Srpski Putni Specijal, odnosno pohovano meso. Tako da sam se zatekla zaglavljena na autoputevima severozapadnih komšija obavijena miomirisom pečene živine.

Bila je nedelja kad sam stigla. Po podne. Magla. Ništa ne radi. Izašla u šetnju i divila se gradu koji je tako uređen i tako čist. Fasade sređene, gradnja iz nekih davno prošlih vekova. Čak i tamo gde ima nove gradnje, ona se tako lepo “stopila” sa starim zdanjima. Ma, svaka čast Austrijancima!

U sobi sam shvatila da mi je uključena klima. Na hlađenje. Jest da je novembar, ali napolju je neverovatnih 15 stepeni i rukovodstvo hotela je zaključilo da klima mora da radi. Da rashladi. Provela 15 minuta tražeći po sobi daljinski. Našla termostat na zidu. Koji ima samo mod za hlađenje. I nigde nema dugme za isključivanje. Izem ti zapad!

Sutradan brzinski, pre sastanka izašla ponovo (po magli) da se prošetam. Iz nekog razloga mi nije radila navigacija (obe aplikacije) pa sam uspela da se izgubim. Eh, moderne tehnologije... Na kraju kupila mapu grada. Verovatno bih i primetila kako je grad lep da nisam šetnju provela upoređujući uputstva sa mape i uputstva sa telefona.

Uveče nas partneri vodili na večeru. Prethodno nam je prosleđen jelovnik sa opcijama:
a)      Punjena bundeva
b)      Kari sa bundevom
c)       Burger štapići 

Po količini ponuđenih tikvi bilo je sasvim očigledno da su relativno skoro proslavljali Noć veštica. Kolega i ja smo mudro izabrali burger štapiće ne obaziruću se preterano na ostatak teksta koji je pratio našu opciju. Meso iz burgera je bilo oblika kvadrata, ličilo je na belo meso, a imalo ukus gume. Nakon detaljne analize i degustacije datog nam obroka, ustanovili smo da meso u burgeru i nije baš meso, već sir (????). Za dezert je bio čiz kejk. Pošto smo za ručak bili posluženi jelima na čačkalicama koji su se većinom sastojali od sira, nekog povrća (prevashodno zelenog-brokoli, spanać; sa blagim primesama narandžastog-šargarepa) i egzotičnog voća (avokado, mango, nar), kao zaključak se nameće  da su u okviru Noći veštica organizovali i Festival sira. Drugačije ne bih mogla da objasnim jelovnik. Kolega je tu odustao. Rekao samo – “Meni je dosta sira za danas” i odgurnuo činijicu sa slatkišem.

Sutradan smo, pred povratak, imali malo više vremena da razgledamo centar Beča. Digla se magla pa je navigacija proradila. A i mapa je uvek bila na dohvat ruke. Za ne daj Bože.

I šta sam zaključila? Da sam seljanka, lokal patriota... ne znam ni sama kako bih to nazvala. Elem, Beč je baš lep grad. I dozlaboga dosadan. Kad sam najzad uspela da ga sagledam, shvatila sam da su sve zgrade iste. Dobro, ne baš skroz skroz iste. Ali razlike su minimalne. Jednoj je fasada bela, drugoj bledo žućkasta. Jedna je za pola metra viša od druge, ali zato ova druga ima malo oblije ramove prozora. Ja sam potekla iz sredine gde se ceni individualnost, živim u gradu gde svako gradi šta hoće i kako hoće. Navikla sam da hodam ulicama koje imaju izgled Cigankine suknje (više se ne zna šta je originalan materijal, a šta zakrpa): ovde udžerica, ovde višespratnica, pa dve privatne kuće, onda napušteno gradilište, pa tržni centar. Lepo šetaš i ne znaš šta bi pre gledao. A u Beču: video si jednu zgradu, video si ih sve.

A i brate kakve su im to ulice? Nema poštene rupe da možeš vrat da slomiš. Svaki šaht ima pripadajući poklopac. Izmet? Jok! Ma ni najmanji brabonjak! Mislim da je i njihovim pticama zabranjeno da kake. Nigde šlajmare, papirića, mrlje od ulja. Kakvi su ljudi koji tamo žive? Čak ni gomile Balkanaca, Sirijaca i Kineza nisu uspeli da isprljaju grad. Šetnja Beogradom uvek predstavlja neku vrstu ekstremnog sporta - ne znaš da li bi pre gledao raznolikost stilova gradnje (i nadogradnje), u šta ćeš sledeće da ugaziš ili gde ćeš slomiti neki ekstremitet. Šetnja Bečom je jedino zanimljiva ako ti navigacija poludi, a ti si nov u gradu.

Vraćala sam se u Srbiju kasno po podne, uveče. Vozač je imao neku čudnu tehniku vožnje, nikako nije mogao da se odluči u kojoj traci će biti, pa se trudio da uvek bude u dve trake istovremeno (da neka ne pomisli da je voli manje od one druge) sa povremenim trzajima. Mene je sve navodilo na pomisao da lik drema dok vozi, pa kad zahrče, onda zaigra kolo po polupraznom auto-putu. Od Beča do Dobanovaca put je prav, tu nije imao gde da pogreši. Ali je zato na Dobanovačkoj petlji nastavio pravo ka Ostružnici. Zakočio i vozio u rikverc. Promašio skretanje za Čukaricu i nastavio ka Obrenovcu. Zakočio i vozio u rikverc. Da bi skratio put vozio preko Košutnjaka. Promašio skretanje za Banjicu (tu nije vozio u rikverc, nego se okrenuo na sred raskrsnice). Da nisam bila umorna, izašla bih već kod Dobanovaca i ovim hobitskim nogama se dogegala kući. Preko šlajmara, mrlja od ulja i polupraznih špriceva, kroz rupe i gomile đubreta ravomerno raspoređenih oko izvrnutih kontejnera. Ulicama mog voljenog Beograda.

I za kraj – narednih mesec dana nek` mi niko ne pominje sir!

среда, 10. октобар 2018.

DOBRO JUTRO


Standardno jutro kao i svako drugo. Zvoni sat, ustajem. Kupatilo, oblačenje, šminka, par gutljaja kafe „na nogama“. Buđenje Broja 3, oblačenje, pravljenje frizure, još jedan gutljaj kafe i istrčavanje. 
 
Na stepeništu sretnem komšiju: Dobro jutro/Dobro jutro.

Na ulici drugog komšiju: Dobro jutro/Dobro jutro.

Ulazimo u vrtić.

U mimohodu sa nekim roditeljem: Dobro jutro/Dobro jutro.

Serverka u vrtiću: Dobro jutro/Dobro jutro.

Medicinska sestra: Dobro jutro/Dobro jutro.

Vaspitačica: Dobro jutro/Dobro jutro.

Još jedan poluuspavani roditelj koji ostavlja svoje dete: Dobro jutro/Dobro jutro.

Izlazim iz vrtića. Na ulici nepoznata muška osoba prolazi pored mene: Dobro jutro/?????

I sad kontam. Još uvek je prva polovina radne nedelje, nije ni počeo dan kako treba, a ja sam već prsla. Šta će biti sa mnom do petka?

Dobro jutro, svako jutro!

уторак, 18. септембар 2018.

FRIZURA




Frizeri imaju sopstveni jezik. Koji nije baš usklađen sa onim koji ja koristim u svakodnevnom životu.

Za početak, njihov i moj sistem jedinica nisu kontabilni. Jer mojih „skratite mi samo krajeve, jedno centimetar-dva“ je u njihovom mernom sistemu iznosilo oko 10-15 cm.
Što je kao rezultat davalo potoke suza sa moje strane.

Probala sam čak i rukama da se sporazumevam. Ni to nije bilo uspešno. Moj razmak između dva prsta su oni u svom svetu merili rasponom krila beloglavog supa.
I opet bi tekle suze...

Ako se uzme u obzir da sam ceo život želela dugu kosu, kasapljenje od strane frizera sam doživljavala kao direktan napad na svoju ličnost.
Veoma brzo sam shvatila, da ako želim  da:
-          imam dugu kosu kao Zlatokosa
-          ne plačem dok mi ne krene krv na nos
-          ne osećam se kao magarac
moram da uzmem stvar (odnosno kosu) u svoje ruke. I tako sam ja počela da skraćujem krajeve u Tarzan stilu: skratim malo ovde, pa malo onde. Frizura je bila katastrofična, ali je kosa bar bila duga, a ja bila srećna.  

Problem se javio sada kad sam rešila da hoću da se ošišam na kratko. Baš na kratko. Kontam – nema šanse da me frizerka ne razume, neću koristiti međunarodno priznat sistem jedinica, niti ruke. Koristiću prost srpski jezik. Sela sam u stolicu i rekla:
„Hoću skroz na kratko.“

„Koliko kratko? Samo krajeve?“

„Jok. Skroz kratko. Da mi se vidi vrat.“

„Pa to je mnogo kratko!“

„Da. Hoću mnogo kratko i da bude tršavo.“

Da li treba reći da mi se ne vidi vrat? Ali bar mi je tršavo. Veoma tršavo. Još mi samo fali brada pa da zvanično postanem vođa Grupe TNT.